Glejte jednu stvar...

Dobrodošli na moj blog

10.07.2012.

Srebrenico, oprosti mi!

 

 

Još sam u nedoumici da li da ovaj tekst objavim uoči Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici. Na Dan kada je vrisak stao, na Dan kada je čovjek i zvijer zvjerstvom nadmašio, na Dan kada je svijet šutao, a pogled upirao u čošak tv ekrana skrivajući i od sebe stravične slike klanja nedužnih ljudi. Još im dijelove tijela traže, najupornije su majke, majka nikad prestati neće tražiti kosti sina. Do posljednjeg vlastitog  daha ona će tražiti, tražiti i nadati se da će nedužno preklano dijete dostojanstveno sahraniti.  Sedamnaest godina poslije, srebreničke majke još traže. Sinovljeve kosti. Pravdu. Pravdu za njih. I pravdu za koljače. Ni jedno ni drugo ne stiže još..A srebrenička majka  uzdahom prekine šutnju i nastavlja tražiti. I svakog 11. Jula majka Srebrenice doživi još jedan zločin. Zločin zaborava. Zločin prešučivanja. Zločin tolerancije zločina. Zločin ignoriranja zločina. Zločin okretanja glave od zločina. Zločin skrivanja zločina. Gdje smo to 17 godina nakon srebreničkog zločina? Nigdje.  Premalo je to vremena i da se suza na obrazu sasuši i da  se miris nevino prolivene krvi  zatomi,  premalo je to vremena i da iz zemlje srebreničke iznikne išta osim tuge i bola. Premalo je to vremena i da planine prestanu odjekivati onim jaucima, i da šume srebreničke zaborave treperiti jadom Srebrenice. Premalo. A ljudima, ljudima je sve postalo bliže, sve osim ljudskosti.

 

Tek nekoliko dana pred Dan sjećanja na žrtve Srebrenice, sjete se domaći vlastodržci koje ni spomenula u ovoj priči ne bih da licemjerjem svojim sami to ne zatražiše, sjete se oni napamet naučenih par rečenica pred kamerama ispričati, kako Srebrenica ne smije biti zaboravljena, kako zločinci moraju biti osuđeni.  Nakon što i kamere okrenu kadar, i oni zaborave šta su rekli. A majka Srebrenice i dalje svoje rane stišće,  malo joj je pluća da uzdahne, malo joj je suza da isplače. Jedino ona ne čeka taj jedan, jedan jedini dan u godini da spomene svoga mrtvoga sina. Samo je njoj svaki dna isti, svaki jednako težak.

 

I opet će muku srebreničku iskoristiti oni koji ni puta do nje ne znaju, da ih radi slikanja nisu tamo odveli, nikad je našli ne bi.  Ima njih takvih. A ima i onih koji se u vrijeme do izbora bave sami sobom, nadmeću se ko će više pjevača pred narod dovesti, da ih zabave i da narodu brže vrijeme prođe. I nisu se udostojili izaći pred one koji su put Srebrenice krenuli, što pješke, što kako je ko odlučio i mogao.  Da bi tamo stali i poklonili se pred kostima nevino preklanih Srebreničana. A ista nam je sudbina namijenjena bila.

 

A ima i onih koji Dan sjećanja ne razlikuju od bilo kojeg drugog dana.  Takvi su najgori. U njima ljudskosti nije ni bilo. Oni sami o sebi govore sve.  Ima među nama i onih kojima je deplasirano pričati o Srebrenici. Njima je to dosadno. Srebrenica se dogodila u Srebrenici, a Srebrenica je od nas daleko. Njima je svaka priča o ratu od viška i nepotrebna. Oni su zaokupljeni drugim stvarima, ni o njima sada ne bih. I oni će uskoro o sebi sami sve reći.

 

Neka mi oprosti svaka majka Srebrenice, svaka žrtva neka mi oprosti što ih ne spomenuh svih 365 dana u godini. Neka mi oproste što svoje misli o njima ne dijelim  s vama svaki dan, svakog trenutka slobodnog vremena. Neka mi oproste što odavno onima koji su ljudskost izgubili, nisam  to javno i rekla.  Srebrenico, oprosti mi!


 

 

 

28.06.2012.

I novinari su ljudi, zamislite!!???

Ja sam novinar. Novinar na bolovanju. Mene su učili da novinar radi i nakon radnog vremena, kada god situacija traži, novinar radi svoj posao. Posao novinara je da piše, izvještava. Istinitom rječju, najčešće protiv laži. Novinar dakle nije novinar osam sati dnevno, taj luksuz sebi novinar nikad nije mogao priuštiti. Od novinara svi očekuju da uvijek, stalno i bez oklijevanja, radi svoj posao. Da piše o svemu što se dešava, jezikom istine. Da piše o tuđim problemima, tražeći krivca za te probleme i tražeći da oni, čiji je posao da osam sati dnevno štite tuđa prava, to i rade. Novinar radeći svoj posao, uglavnom najebe. Novinar ne smije imati klimatskih problema, on radi i kad prži i kad pada, i kad sijeva. Pa, posao mu je da o tome izvještava. Novinara nikad niko nije pitao kako obavlja svoj posao, da li mu kada ide na  primjerice, poplavljena područja, propušta obuća, ima li kišnu kabanicu. Novinar slika one koji u skupim državnim autima sa full opremom na autu i na sebi, dolaze najčešće  forme radi, posjetiti poplavljena ili neka druga ugrožena područja. Posao novinara je da javnosti kaže da su razne delegacije bile na licu mjesta. Novinar je prije njih bio na licu mjesta, ali novinar o tome ne piše. Podrazumijeva se da novinar tu treba biti, neko čak podrazumijeva da treba biti i prije neke nesreće na licu mjesta i čekati. Novinar satima čeka da se razni pregovarački timovi oko nečega dogovore, oko štrajka nezadovoljnih radnika, oko političkih pitanja, oko bilo čega što bi javnost trebala znati. Kada se delegacije dogovore, onda delegacije odlaze na ručak ili večeru, ovisno o dobu dana. Novinar, kada se delegacije konačno dogovore, nema vremena za ručak ili večeru, novinr trči u redakciju kako bi na vrijeme napisao izvještaj i proslijedio ga javnosti. Novinar je taj kao i mnoge druge zadatke u karijeri, obavio gladan i žedan. Niko novinara nije pitao, dok satima čeka, da li je gladan i žedan, treba li mu šta. Niko ne podrazumijeva da je novinar ljudsko biće, od krvi i mesa, sa svim životnim i biološkim potrebama. Svi podrazumijevaju da novinar mora biti na licu mjesta i čekati. Novinara često nazivaju sredstvom informisanja. Novinar nije sredstvo. to nikako da shvate oni koji od novinara očekuju da njihovu političku karijeru prate svakodnenvo i dnaonoćno, pišući o svim velikim uspjesima koje je za mandata postigao. Novinara bi svako želio imati za sebe, na uzici i privjesku. Kad zatreba, da skoči. Novinara uglavnom ne doživljavaju kao osobu. Dekadentno društvo u kojem živimo, novinara smatra potrošnim sredstvom, poput olovke. Bihaćki novinari su u štrajku. Tri mjeseca nisu primili plaću. Onu koju su zaradili. Javnost neće izići na ulice i tražiti da se poštuju prava novinara. Novinar mora tražiti da se poštuju prava svih ostalih, zar i novinari imaju prava, čude se  neki? Oni koji trebaju ispoštovati prava bihaćkih novinara u štrajku, i sada očekuju da novinari uredno i na vrijeme izvještavaju javnost o svemu što se događa. I da prate njih dok udaraju kamene temeljce uoči novih izbora, one kamene temeljce koji će zarasti u travu odmah nakon što izbori prođu. Solidarnost prema novinarima iz bihaćke radio-televizije, pokazat će samo novinari. Jer, samo novinar zna da biti novinar u štrajku, znači da je novinaru odavno zakačena opomena za neplaćene račune na vrata, rate za kredite pristižu, a i jela bi novinarska familija, s vremena na vrijeme makar. Ja sam novinar. novinar na bolovanju. Podržavam kolege u štrajku. Izvještavam evo javnost o tome, i po prvi put izjavljujem da su i novinari ljudi. Nerijetko, pošteniji od mnogih za čija su se prava, radeći svoj posao, borili.

08.06.2012.

Za početak, valjda se treba pomaknuti!

Ako sve počinje prvi korakom, onda ću napisati par riječi da se maknem s mrtve tačke. Još nisam sigurna zašto sam se odlučila pisati blog, ali kako ono što sam i do sada pisala, nije držalo vodu niti se zemlja preokrenula, ne vjerujem ni da će neke štete po mene ni po koga drugog,  i od ovoga biti. Ipak, u zemlji u kojoj živim, ko zna? Ovdje se jedino čuda dešavaju. Pozdravljam sve koji će potrošiti vrijeme na čitanje napisanog, to su moje vjerne zvijezde pratilice, kojima moj poseban stil neće ni ubuduće biti stran, da ne kažem čudan.


<< 07/2012 >>
nedponutosricetpetsub
01020304050607
08091011121314
15161718192021
22232425262728
293031

MOJI LINKOVI

MOJI FAVORITI

BROJAČ POSJETA
1228

Powered by Blogger.ba